ikrest
-
04:28:43 pm on November 27, 2007 | # |
SVEST
Uvod
U Sartreovom ranom spisu Imaginarno nalazi se pokušaj zasnivanja jedne fenomenološke psihologije kao par exelance psihologije svesti. Započinjući svoje istraživanje, Sartre će se principijelno ograditi od svih psiholoških teorija koje u eksplikaciji problema predstave i predstavljanja zaobilaze njihov fundamentalni karakter: svest. Upravo je to instanca od koje se polazi, i sa koje se vrše dalje deskripcije; ne neka monadička intrapsihička struktura, već svest u širem smislu – predstavljajuća, poimajuća, percipirajuća svest. Akcentuiranjem različitih modusa predstavljajuće svesti napušta se svaka topika koja počinje i završava u svesti, a svest je shvaćena primarno kao odnos. U tom smislu Sartre će intencionalnu strukturu predstave opisati u razlici spram poimajuće i percipirajuće svesti. No pre nego se upustimo u samu problematiku predstave, potrebna je nešto šira interpretacija intencionalnosti.
Za Husserla intencionalnost nije osobina koja bi se naprosto pridodala predstavi ili opažaju jer su oni već aktivno i dinamički struktuirani intencionalnošću, u njima ona akcentuira i konturira svoje biće na osnovu suspenzije važenja objektivnog sveta. Ako ono što opažamo konsekventno tematizujemo, primetićemo najpre da ono opaženo ne pripada opaženoj stvari, već strukturi opažajnosti izraženoj u intencionalnosti. To jasno pokazuje da objekt nije figurirajući apsolut koji vlada opažanjem kao da bi izbrisao način na koji nam je u opažanju dat; ako bi to bilo tako, mi bi zaista bili odvojeni od onoga što opažamo i svodeći naš izvorni akt na neki neshvatljiv sled fizičkih konstanti verujemo da nalazimo kauzalnost kojom egzaktno uspostavljamo zakone prirode. Intencionalnost postaje shvatljiva tek na tlu redukcije pokazujući se kao uslov transcedentalne filozofije. Husserl zato insistira da se predmetnost ne shvata kao objektivna, tj. da se predmetnost u intencionalnom aktu ne mora nužno ticati neposredne egzistencije predmeta i, pošto je intencionalitet opšta struktura uma, može se govoriti o egzistenciji intencije, a ne predmeta. U tom smislu je neophodno prevazići naivnost prirodne, naučne i logičke svesti jer to omogućuje intencionalnost, ona svest otkriva kao transcedenciju prevladavajući tako svaku poziciju koja ima karakter izbijanja iz sebe i ostajanja kod stvari.
Ovaj ekskurs imao je za cilj da osvetli sâmu prirodu odnosa svesti prema predmetu u čijoj se konstelaciji pojavljuje i Sartreova fenomenologija predstave. Svojstva predmeta u predstavi se mogu opisati, ali da bi se opisala sâma predstava potrebna je refleksija. Ovo je ključno polazište za Sartrea – refleksija je put ka apsolutnim datostima, kretanje kome je suština predstave inherentna. Utoliko svest refleksivnim aktom uspostavlja izvesnosti i preuzima sadržaj predstave koji joj je u aktu neposredan. Akt refleksije potvrđuje kontinuitet svesti preuzimajući predstavu kao kompleksnu strukturu, i stvar je u tome da se ovaj proces korektno opiše. Dakle, stanja svesti su nonsens za refleksiju ukoliko se njima želi ukazati na izvesnu pasivnost čiji je izraz jukstaponiranost predmeta i svesti. „…predmet uvek ima određen način da se pojavi pred svešću, ili, još bolje, svest ima određeni način da sebi priušti jedan predmet.”[1] Shvatanje reciprociteta svesti i predmeta prevazilazi shvatanje po kome su predstave jednostavni elementi svesti, kao da je svest neko okupljalište predstava. Ovo shvatanje je stanovište zdravog razuma, i Sartre ga označava kao iluziju imanencije. Nalaziti se u njoj podrazumeva ineitet svesti kojim se ukida bilo kakva distinkcija između pojma, percepcije i predstave. Pravljenje radikalne razlike između ovih tipova svesti omogućava raskrivanje implicitnosti zamke imanencije, a njihova međusobna distingviranost će Sartre-u omogućiti osnovne postavke sa kojima otpočinju dalje deskripcije predstave.
Statika predstave
Problem sa iluzijom imanencije je u tome što se predstava neke stvari definiše tom stvari u svesti. Naime, predmetnost u predstavi ne podrazumeva svoja svojstva kao prenesena u svest o njoj, tačnije, funkcija svesti nije u tome da apsorbuje materijalna određenja predmeta u sebe. Ono što Sartre naglašava kao izuzetno važnu stavku jeste upravo intencionalna struktura predstave koja se primarno očitava ne kao absorpciona moć svesti da primi predmet u sebe, već kao odnos. Imati neki materijalni ekvivalent predmeta u predstavljujućoj svesti u vidu slike znači imati sliku u svesti, odnosno, kvalitativna svojstva predmeta se prenose i na ideju predmeta. Ovde Sartre ima u vidu Humeovu diferenciju između utisaka i ideja koju uzima kao reprezentativnu da bi ilustrovao zamku imanencije. Utisci su za Humea percepcije koje imaju veliki intenzitet, dok su ideje predstave o ovim utiscima u mislima. Odnos između ideja i utisaka je spoljašnji, što znači da ako je moja ideja o nekoj stvari u svesti, onda je ona kvalitativno i kvantitativno određena, tako da ja onda imam tu stvar u svesti. Imati predstavu o nekome znači da je taj neko u svesti reprezent stvarno egzistirajućeg nekog, koji pak nije prisutan u stvarnosti i koga indirektno dosežem samo preko moje predstave u kojoj je slika tog nekog. Međutim, izvesno je to da predstava ne sme sadržati implicitnosti na kojima počiva iluzija imanencije ukoliko razlikujemo predstavu od percepcije. Raskrinkana nemogućnost egzistencije realnog predmeta u svesti mora biti uvek transparentna. Sartre zapravo osigurava kontinuitet svesti na kome i počiva njeno jedinstvo time što ne dopušta interferenciju sa ovim materijalnim elementima koji bi osujetili sam refleksivni akt. Refleksija ukida zbrku u samoj predmetnosti pokazujući nam da je predmet u predstavi identičan sa onim u percepciji; zamišljajući nekoga ja stvaram predstavu tog nekog koji je predmet moje predstave prema kome se moja svest odnosi na specifičan način. Percipirajući nekoga, ili pak, imati percepciju nekoga znači da je taj neko predmet moje percepcije. U oba slučaja predmeti su identični ali svest nije.
U pitanju su različiti tipovi svesti koji se pokazuju kao varijeteti njene invarijantne strukture. Intencionalitet predstave svoju strukturu izvesnosti temelji na refleksivnom aktu u kojem se konstituiše predmet predstave. Samim tim, potrebno je napraviti diferenciju između tipova svesti.
Peceptivna svest omogućava datost predmeta kroz smenjivanje različitih perspektiva. Predmet je u prostoru u kojem ga percipiramo određen nizom percepcija i njenih sinteza. Dakle, po Sartre-u, predmet se u perepciji uči.Ñ Svest je u perceptivnom aktu ekspandirana beskrajnim odnosima između percipiranih stvari. Percepcija bi bez ovih relacija između stvari bila neshvatljiva kao i same stvari, te otuda u percepciji „…postoji beskrajno mnogo više nego što možemo da vidimo; da bih iscrpeo bogatstva moje aktuelne percepcije, potrebno je beskonačno vreme.”[2] Za razliku od percepcije koja predstavlja samo jedan tip svesti, poimajuća svest predstavlja misleću svest koja ne mora uspostavljati pojave da bi iz njih učila. Poimanje pretpostavlja znanje koje se uspostavlja jedinstvenim aktom mišljenja, tako da je osnovna razlika između poimanja i percepcije u neovisnosti mišljenja od pojava. Ova neovisnost je naravno uslovna, no to je već pitanje kojim se izlazi iz okvira naše teme. Tako sa jedne strane imamo učenje a sa druge znanje, i pitanje je zapravo – gde smestiti predstavu?
Predstavu je Sartre formalno doveo direktno u zavisnost od perceptivne svesti, koja sadrži ekvivalent onoga što će se u predstavi pojaviti neposredno. No, mi predstavom ne otkrivamo odnose koji u svakom trenutku premašuju svest; naprotiv, znanje kojim ona raspolaže je neposredno i kao takvo bliže je poimajućoj svesti nego percepciji. Zapravo, odnosi koji se nalaze u predstavi su u poređenju sa percepcijom više nego oskudni. Zašto? Zato što se sadržaj predstave organizuje shodno onome što je svest postavila kao sadržaj na osnovu već utvrđenih percepcija. Ove percepcije u predstavi zadržale su samo tipičan oblik i međusobno održavaju odnose koji su uopšte uspostavljivi ili koje je trenutno važno zadržati. Sa jedne strane svaki predmet u predstavi određen je svešću koja ga postavlja, kao i time da se svo znanje koncentriše na predmet predstave; tačnije, u predstavi se predmet istovremeno posmatra kao spoljašnji i kao unutrašnji jer u njemu opažamo ono što on jeste. Stvar je u tome što predstava ničemu ne uči, već svest na taj način projektuje jedan stav koji Sartre naziva stav kvaziopservacije. Mi smo posmatrači procesa koji je sama svest postavila, budući da nema nikakvog iznenađenja niti postoji mogućnost iskrsavanja situacije u predstavi. Proces se odvija u vremenu ali predmeti u predstavi nisu živi ukoliko ja to neću, oni ništa ne postižu jer ne prethode intenciji. Sartre će reći da „svest nikada ne prethodi predmetu, intencija se samoj sebi otkriva istovremeno kada se i ostvaruje, u i kroz svoje ostvarenje.”[3] U stvaranju predstave svest je upravljena na nešto, ona se transcendira izlazeći iz sebe ka….nečem. Ova svest je tetska, međutim ona sadrži i ne-tetsku svest u sebi, potvrđujući svoju sveobuhvatnost. Inače bi svest u nereflektovanom stanju bila nesvesna sebe, što je Sartre-u nezamislivo. Zato je potrebno razjasniti način datosti predstave i njene konstitutivne uslove. Sartre će osobenost predstave u odnosu na druge tipove svesti videti u pozicionalnom aktu koji je konstitutivan za svest predstave. Predstava ima tu specifičnost da svest u nju može postaviti predmet kao nepostojeći, odsutan ili na drugom mestu; predmet se isto tako može i neutralizovati, što znači da se predmet ne postavlja kao postojeći. Dakle, ono što postavlja predmet u predstavi postavlja se kao da on ne postoji, jer to i nije predmet stvarno. Predmet je postavljen verovanjem, on je tako intuiran ali baš tako intuirano odsutan ili nepostojeći. Predstava svoju formu zadobija kroz uspostavljanje predmeta koji je na pola puta egzistencije kao – ništavilo. Mogućnost da se predstavljajuća svest sebi pojavi kao takva leži u tome što ona nema predmeta, ona nije saznanje, već „spontanost koja proizvodi i konzervira predmet u predstavi.”[4] Ova karakteristika predstavljajuće svesti pretpostavlja njen aktivni i stvaralački aspekt, no ipak samo pretpostavlja, pošto ovu aktivnost ona sama ne može postaviti kao predmet. Predmet u predstavi lišen je realne gustine, on je u izvesnom smislu diskontinuirani akosmički reziduum svesti koji je stvoren u njenom samokomunikativnom delirijumu- izolovan čist psihizam.
Akt kao funkcija predstavljanja
Statika predstave je obuhvatala njene moduse u liku svesti koja se pak pokazala prema svom predmetu u stavu kvaziopservacije; zatim kao svest neantiziranog predmeta i kao aktivni spontanitet. Međutim, Sartreova osnovna intencija koja bi vodila jasnijem uvidu u razlike između perceptivne i poimajuće svesti sastoji se u povlačenju razlike između predstava čija je materija pozajmljena od sveta stvari, i predstava čija materija pripada mentalnom svetu. Na ovom stupnju će se ići ka artikulaciji različitih vrsta predstava koje zavise od toga u kom funkcionalnom smislu se koriste različiti predmeti u izazivanju mentalne predstave. Tako će Sartre krenuti sa opisom konstelacija u kojima spoljašnji predmet preuzima na sebe funkciju predstavljanja, što nipošto ne znači da je predmet nezavistan od intencije koja ga kao takvog tumači. Između predmeta i svesti postoji interakcija koja je odobrena od svesti, u čemu je zadatak refleksije da objasni ono kako ove interakcije. Taj specifikum svesti zahtevaće dalje opise. Sartre će zapravo biti motivisan time što će pokušati da pokaže kako se materija predstave animira prolazeći kroz različite momente na putu ka znanju shodno modusima koje smo nagovestili u statici predstave: predmet kao nepostojeći, kao odsutan, postavljen kao nepostojeći i kao da je na drugom mestu.
Na primeru fotografije i karikature biće pokazana njihova reprezentativna funkcija kao analogona. Sartre pokazuje kako fotografija funkcioniše kao predmet: radi se o tome da se eksplicira način na koji se može oprisutniti intencija nekog ko je odsutan, konkretno, na način evokacije putem fotografije kao predmeta. Ukoliko zamišljam nekog koji u mojoj mentalnoj predstavi ne zadobija izraz u potpunosti, posegnuću za fotografijom koja će dopuniti moju predstavu. Na njoj se nalazi portret sa svim detaljima, ali statičan – moja predstava ostaje nezadovoljena. Zato posežem za karikaturom koja mi daje traženi vitalni izraz. Sva tri akta na perceptivnom nivou tendiraju ka oprisutnjenju, i zato materija u vidu fotosa i karikature deluje kao analogon. I fotografija i karikatura pripadaju redu stvari no one ne deluju kao predmet već je predmet predstave lik na njima. Intencija ostaje ista u sva tri slučaja; želeći da učinim prisutnim nekog, ja ga uz pomoć ovih analogona činim prisutnim na perceptivnom planu na način odsutnosti. Svest interveniše na predmetu tako što postavlja na fotosu ili karikaturi intendirani predmet, tako da oni više ne funkcionišu kao predmeti već kao predstave. Jer mi na tom predmetu intendiramo nešto čiji je korelat predmet za svest u modusu kao da, i
(u pozicionalnom aktu dat kao odsutan) koji upravo funkcioniše kao predstava. Ovde Sartre tvrdi nešto što je od krucijalne važnosti: proritet ima mentalna predstava u njenoj neposrednosti (ona se ostvaruje istovremeno kada se ispunjava intencija), dok se fotografija ili karikatura neposredno nadaju kao fizički predmeti. Ulog je veliki jer se upravo u ovoj razlici konceptualizuje nemogućnost postojanja nesvesnog. Sartre to formuliše onda kada kaže da „…egzistencija psihičke pojave i smisao koji ova ima za svest čine jedinstvo.”[5] Problem nesvesnog će Sartre integrisati u strukture svesti što će mu pričiniti znatne teškoće onda kada bude problematizirao polje intersubjektivnosti koje u njegovoj filozofiji ostaje nerazrešeno i kroz kasnije radove.No, materija predstave se može razumeti i u odnosu portreta prema znaku gde je odnos svesti prema portretu određen sličnošću, a svest ima tu moć da podari portretu kao predmetu život da bi stvorila predstavu. Svest se pak u odnosu na znak nalazi u kretanju jer je predmet značenja putokaz za svest – ona se ne vraća na njega kao što je slučaj sa fizičkim predmetom. Značenjska svest je apozicionalna jer je u osnovi prazna. Ona ne daje svoj predmet i za razliku od predstavljajuće svesti ona se da ispuniti. Predstavljajuća svest sa ispunjenjem postaje percepcija raspadajući se i poništavajući time svoju prirodu. Dakle, ono što sačinjava te različite moduse predstavljačke svesti jeste tetski karakter intencije koji varira shodno subjektivnoj umešanosti u materiju predstave. Fotografija može da ne pokrene nikakvu predstavu u meni, sve na njoj može postojati samo kao slično sa onim što reprezentuje ukoliko nije pokrenuta ne-tetska svest koja će joj dati nekakav život. Problem je samo u tome što je Sartreova svest, kako je već konstatovano, sveobuhvatna, tj. sveapsorbujuća.
Sartre će od značenjske svesti preći dalje na podražavajuću svest u kojoj materija znatno osiromašuje dobijajući sve više na opštosti. Uspostavlja se balans između perceptivne, poimajuće i predstavljajuće svesti. Dok je materija predstave u prethodnim slučajevima ostavljala značajan čulni ostatak, kod imitacije se radi o interakciji između znakova i percepcije koja počinje da gubi na važnosti. Kada je imitacija posredi, na delu imamo znakove preko kojih nastaje predstavljajuća svest, ili rečeno drugačije, njena specifična opštost. Znaci služe tome da pokrenu intenciju, tj. da motivišu svest predstave. Prilikom podražavanja se osobenosti imitatora (njegove telesne karakteristike) spuštaju na intuitivni plan u cilju pojavljivanja nekog drugog, što znači da se značenjska svest (koja je vremenska) u isto vreme konstituiše i dešifruje da bi proizvela koncept onoga koga imitira. Materija imitacije je ljudsko telo na kome se izraz očitava kroz odnos znakova; dakle, telo imitatora ostvaruje značenjsku sintezu kojoj je inherentna afektivnost da bi imitirani dobio svoj izraz. Međutim, uspela imitacija čini da to telo imitatora ne izgubi sebe u potpunosti (primer Indeksovog radio pozorišta kod nas i koncepta imitacije koja se doslovno utapa u hiperbolirano političko telo, gde se znaci toliko nepotrebno množe da se gubi individualnost imitatora), već da održi jedno hibridno stanje koje ne poništava individualnost imitatora. Imitirani kao predmet predstave u telu kao materiji imitacije dolazi do izraza kroz posesivni odnos; znaci su oživljeni na telu imitatora, tako da na taj način imitirani svoju prisutnost bira kroz telo imitatora. Podražavalačka svest se pokazuje kao opsednuta svest.
Materija predstavljajuće svesti se sve više udaljava od materije percepcije, referenca se pomera ka znanju. Relevancija znanja za predstavljajuću svest sastoji se u njegovom premonitivnom karakteru, kao u slučaju shematskih crteža. Znanje se uvlači u shemu silazeći na intuitivni plan odakle će predstavljajuća svest crpeti svoj intencionalni sadržaj iz koga ona dobija smisao. Čiča Gliša može sasvim dobro uspostaviti posredujući odnos između predstave i znaka i delovati kao predstava; dovoljno mu je nacrtati ruke kao linije savijene na gore i znanje će već interpretirati čiča Glišu kao radosnog. Naravno, te crte sadrže radost u latentnom stanju, što je projekcija znanja koje se oslanja na konvencije; ruke u vis znače doduše i reakciju na verbalni sadržaj (naredba), ali u ovom slučaju to nije od koristi pošto nacrtane čiča Glišine ruke funkcionišu kao znanje koje je prešlo na intuitivni plan – mi vidimo radosnog čiča Glišu. Da bi predstavili sebi radost, mi u ove linije projiciramo kretanja koja će se iskristalizovati ili ne, zavisno od toga da li je odnos između njih takav da sugerira doživljaj ili ne. Znanje dakle, mora biti sveukupnost mogućih pokreta a ne direktno ostvareno na linijama, tj. mora se realizovati posredstvom pokreta jer je tek utoliko znanje. Silaskom na intuitivnu razinu znanje je steklo svest o sebi u obliku predstave u kojoj je realizovalo sebe kao pokret i tako zadobilo izvesnu virtualnost, tačnije kao simbolički pokret. Skice, sheme, izgrađene su na realnom planu percepcije, dok će ih predstavljajuća svest u svojim pozicionalnim aktima postaviti kao nepostojeće, odsutne, itd. Sartre se kreće još dalje, ka predstavama koje se sve više udaljuju od perceptivnog sveta, sadržaj postaje sve zamućeniji a znanje sve proizvoljnije. Utikač na zidu, ponavljajući detalji na zavesama, mrlje na tapiserijama, materije su ukoliko su slobodno pokretane našim pogledom. Međutim, oni nisu materija kao mrlje i detalji; svest u svom pozicionalitetu postavlja mrlju kao mrlju koja ništa ne predstavlja, a sam predmet predstave je fantom, on se ne postavlja kao postojeći. Znanje u ovom slučaju kristališe neki oblik kroz slobodnu igru pogleda, recimo, na detaljima koji se ponavljaju na tapetama. Onda se tom obliku pripisuje prikazivačka vrednost. No, u pitanju je neutralizovana svest, jer je oblik prikazivački a ne predstavljajući. Onda kada postane predstavljajući nastaje hipnagogička predstava. U njoj svest ne postavlja predmete koji su aktuelno postojeći. Recimo, pospan sam i imam sliku izmaglice koja je kao prekrivač, na metar iznad zemlje. Saginjem se i vidim put čije se dve paralele u daljini ne seku, gledam okolo i uočavam da je sve u jednom lejeru, nema superponiranosti, perspektive, sve je kolaž koji na neki čudan način potvrđuje sveprisutnost okoline, ja vidim i odakle sam krenuo, i moj ceo put, i tamo gde stižem. Ovde je na delu stav kvaziopservacije o kojem je bilo reči ranije. Svi odnosi su dati iako to nije u skladu sa perceptivno-orjentiranim prostorom, no sve je dato odjednom kao upravo takvo. Svest je uhvaćena, tačnije, kao Sartre kaže zarobljena. Telo je ovde tamnica svesti koje joj je pripremilo teren za hipnagogičku sliku. Međutim, ono što je bitno jeste to da je hipnagogička svest dekoncentrirana i kao takva podleže sopstvenoj fascinaciji pokazujući se sposobna da bude svest o svestima, pokrenuta gomilom utisaka koje sama proizvodi. Međutim, aktivnosti primarnih svesti i dalje imaju integrativnu funkciju i ostaju nezaražene delirijumom fasciniranih refleksivnih svesti. Ove fascinirane svesti su lucidne i zatvorene, kao kada se sanja da se budi na predivnom mestu, sa uobičajenim jutarnjim aktivnostima, da bi se probudilo na identičan način na sasvim drugom mestu i shvatilo da se sanjalo buđenje a da se pritom ima neotklonjiv osećaj da se i dalje sanja. Hipnagogično stanje se zapravo, ne može izjednačiti sa lucidnim snovima, ali se svest ponaša na sličan način. Ukoliko se želim uspavati moja svest će crpeti iz fosfena potencijal za uspavljivanje. Tako započinje fascinacija; oblik se kroz povezanu intenciju definiše u fosfenama i svest konstituiše predmet. Međutim, taj predmet je predstava predmeta, slika nije predmet već se postavlja kao predstavljanje. U onome što upravo vidimo kao nepostojeće svest se postavlja kao da vidi, ali ono što vidi nije ništa, već samo predstavljanje. Tako se u kristalnoj kugli može pojaviti vizija zato što na njoj nema ničeg određenog, a onaj koji je posmatra izložen je konstantnoj neravnoteži u kojoj će svest spontano naći sliku.
Svi ovi modaliteti predstavljajuće svesti prikazani su u različitim pozicionalitetima shodno njihovoj materiji. U svima njima je čulni ostatak opisan bilo u vidu mrlje, portreta ili sličnog. Kada jer reč o mentalnoj slici refleksivni opis ne zadovoljava jer čulni ostatak ne postoji, transcedencije su poništene poništavanjem predstavljajuće svesti. Područje verovatnog, koje se otvara problemom mentalne slike trenutno izlazi van okvira teme ovog rada što nas vodi dalje ka zaključku na osnovu prethodnih analiza predstavljajuće svesti.
Zaključak
Izvesnost predstave se pokazala kao svest, međutim, Sartre će imaginarno shvatiti kao implicitni smisao stvarnog koji se pojavljuje na osnovi sveta. Predstavljajuća svest postavlja svoj predmet kao ništavilo, tako da je svet koji leži u osnovi svesti kao imaginarni svet, svet u kome je predmet konstituisan van njega, ali sa svešću koja je u svetu. „ Pojava imaginarnog pred svešću omogućava da se shvati neantizacija sveta kao njen bitni uslov i kao njena prva struktura.”[6] Bez predstavljačke funkcije svesti bilo bi naprosto sve uronjeno u postojeće bez ikakve mogućnosti prevazilaženja prema nečemu. Upravo se kod Sartrea izvesno pokazuje kao izvesno svesti u svetu. To ne znači da stvarni život ne podrazumeva kretanje ka imaginarnom kao ni kretanje imaginarnog ka stvarnom. Svest koja predstavlja poništava svet dok svest sveta motiviše predstavljajuću svest kao shvatanje „ posebnog smisla situacije.”[7] Predmet predstaljajuće svesti se pojavio van sveta kao predmet koji se ne živi, koji se iscrpljuje i u imaginativnom aktu konstituiše, razdvaja i poništava.
[1] Jean Paul Sartre, Imaginarno, str.54Ñ Ovde je potrebno napomenuti da u izvesnom smislu Sartre percepciju razume kao tip instrumentalne svesti[2] Jean Paul Sartre, Imaginarno, str.57[3] Ibid., str.59[4] Ibid., str.63
[5] Jean Paul Sartre, Imaginarno, str.68
[6] Jean Paul Sartre, Imaginarno, str.247
[7] Ibid., str.249
odalisque 9:55 pm on December 2, 2007 | # |
jebote al ste mraccni, pa morass biti orlica da bi ovo proccitala, pih, jebo vas crno i sivo. ivane gde si ti. ja sam prepaljena prenapaljena, nedostupan si, ne javljass se na mob, izgleda da sam dobila pogressan pedjin broj…. a ja gooooooooooorim.
mitraljesky 10:30 am on December 6, 2007 | # |
ivane bre…ej bre…pa sta ti je….bre ej bre…pa daj i neki tip pri kraju besede…recimo leeds vs leyton orient…bre